prava mala zdrava krava

to je prava mala zdrava plava krava

25.01.2010.

E

07.01.2010.

link

ovo nije loše

04.01.2010.

dvadeset, deset....countdown.

It takes courage to grow up and become who you really are.

E.E. Cummings

02.12.2009.

by faruk šehić

Jednom će doći vrijeme kada se niko neće sjećati stometarskih kolona ispred stranih veleposlanstava. Dugih, izmučenih, isprljanih i umornih ljudi iz bh. zabiti u potrazi za vizom koja znači spas u teškom fizičkom rada, u nekoj od zemalja čiste i "uljuđene" Evrope. Prvo ti uvedu embargo na naoružanje i puste te da se takav boriš protiv stostruko opremljenijeg neprijatelja. Onda "uljuđena" Evropa ima ulogu bystandera, pasivnog posmatrača genocida u Prijedoru 1992. i Srebrenici 1995, i na kraju se video igrica završava tako što te stave pod staklenu kupolu viznog logora

carinici na svakoj stanici udare nam žig na srce
Lajoš Kašak: Konj umire ptice izleću

Najljepši dijelovi Sarajeva su njegove ambasade. To su mjesta na kojima se bahatost, i klasne razlike između država i nacija itekako osjete već pri samom pogledu na arhitektonsku izvedbu objekata prijateljskih ambasada. Tako je moguće prema veličini i dizajnu nastambi odrediti bitnost neke države u gradu, te utvrditi estetski ili militaristički koncept eksteritorijalnih prostora. Negdje su ograđeni boljikavom žicom, a negdje živom ogradom. Među ambasadama postoje žestoke razlike, ali ne bih ulazio u pravljenje top liste zasnovane na fizičkoj nelagodi. Znam samo da je veleposlanstvo Njemačke na Mejtašu svojim izgledom zazivalo aluzije na koncentracijski kamp: sa uvojcima bodljikave žice, šiljcima na visokim betonskim zidovima, hladnoćom crnog granita, vojnički podšišanom travom, ili sa stotinu kontrola prije nego stupite na sveto njemačko tlo. To podrazumijeva prolazak i kroz slavoluk detektora za metal. Skidanje kajša i držanje hlača u rukama. Zatim prolazak kroz cik-cak lavirinte ograđene lancima prefarbanim isprekidanom žutom bojom. I napokon ulazak na sveto njemačko tlo, gdje vam se garantuje gratis trauma sve dok ova ustanova ne bude zatvorena. I kada konačno BiH nakon Srbije dobije pristup „bijelom Schengenu“. Trenutno smo svjedoci nastavka politike EU prema kojoj je Srbija skoro pa nagrađena za saučesništvo u genocidu u BiH, a BiH stavljena u vremenski kavez sa neodređenim rokom trajanja. Odnosno do jula 2010, ali kako stvari stoje na tom braniku će i dalje čvrsto stajati Carl Bildt i njegova žena Ana Maria Corazza, veliki fanovi Biljane Plavšić i njenih ratnih zločina. Kao što su i dosad stajali.

Kada stupite, kako rekoh, na sveto njemačko tlo od Nijemaca nigdje ni traga ni glasa. Posvuda ljudi u dugačkim crnim kaputima, domoroci koji izgledaju uzvišeno i strogo, pa se da zaključiti kako su oni u ovoj prostoriji itekako bitni. Uz sve to oni se još i trude da tako djeluju na paćenike, koji su imali tu sreću da moraju čekati dok njihov broj ne izađe na nekom displeju. Domoroci izgledaju kao da svaki dan oralno zadovoljavaju svog novčanog boga. I kao da samo oni znaju tajnu ljudskog postojanja koja je zapisana na gazdinim mudima. Nakon objave broja paćenici stupaju na šalter gdje će ih dočekati službenica sa licem nezainteresovane morune.

Ako je sve u ovim eksteritorijalnim mjestima i smišljeno da bude neudobno, i da se čovjek stalno osjeća kao da je kriv zbog nečeg što mu uporno izmiče, ali mu visi nad vratom kao giljotina, onda je ova ambasada nadmašila najmračnije uzore. I za to bi joj trebalo dati nagradu za najbolju atmosferu iz oblasti strogo kontrolirane gotike i lebdeće paranoje. Dovoljno je da uđete u prostoriju i već vam se počnu znojiti dlanovi. Trauma vam je doživotno zagarantovana. Tako su se stvari odvijale unutar legendarnog Botšafta u Sarajevu, gdje sam se zarekao da moja noga nikad neće stupiti, taman vizni embargo trajao do vječnosti. Kakve su prilike u BiH sve je jasno ako je najveći agitator bezviznog režima slovenska europoslanica Tanja Fajon, a tronacionalna vlast se ponaša u skladu sa svojim položajem političke i ekonomske elite. Oni dole, tj. sitni ljudi njih ne zanimaju, čak taj prezir ne mogu sakriti ni kada krenu u predizbornu kampanju. Treba napomenuti kako su Alija Izetbegović i SDA tokom rata i poslije njega među najzaslužnijim za vizni embargo. Posljednji živući dokaz Alijine doktrine po kojoj je svakom Bošnjaku bliži brat Arap od prvog slavenskog komšije jeste Abu Hamza, ali onaj original, eno ga u imigrantskom centru u Lukavici. Ta doktrina ide u isti koš sa familijom Bildt i raznim srpskim lobistima za to da BiH trajno ostane sakata država. Zavisna od hirova marionetske vlasti u Banjaluci, i njihovih gospodara iz Beograda.

Botšaft će, ipak, preživjeti sve schengene bilo koje boje. Njemu je besmrtnost zapisana u našim memorijama. Jednom će doći vrijeme kada se niko neće sjećati stometarskih kolona ispred stranih veleposlanstava. Dugih, izmučenih, isprljanih i umornih ljudi iz bh. zabiti u potrazi za vizom koja znači spas u teškom fizičkom rada, u nekoj od zemalja čiste i uljuđene Evrope. Prvo ti uvedu embargo na naoružanje i puste te da se takav boriš protiv stostruko opremljenijeg neprijatelja. Onda uljuđena Evropa ima ulogu bystandera, pasivnog posmatrača genocida u Prijedoru 1992. i Srebrenici 1995, i na kraju se video igrica završava tako što te stave pod staklenu kupolu viznog logora.

Za mene će vrhovna metafora ovakve uljuđene, civilizovane i napredne Evrope do smrti ostati glasovi dvojice Rusa u bijelim uniformama evropskih posmatrača prvog dana rata u Bosanskoj Krupi (21.04.1992.), glasovi koji su djetinje smušeno ponavljali: Ne pucati! Ne pucati!, dok je Istočna Bosna dobrano gorjela, a moj grad se nalazio na početku jednosmjerne ceste za pakao.

Najljepši dijelovi Sarajeva su njegove ambasade. Preciznije, njegove zapadnoevropske ambasade. Mjesta na koja obični smrtnici idu samo iz potreba koje su ravne potrazi za lijekom protiv neizlječive bolesti.


Ko se ne bi sjetio „čuvene“ slovenske ambasadorice Nataše Vodušek, koja je pijana autom pregazila prolaznika na cesti, i zatim pobjegla u Sloveniju. Ona koja je obožavala ljutu kapljicu i Milorada Dodika. I bila savršena slika odnosa Evrope prema BiH.

Jednom će doći i taj dan kada će se u bivšim ambasadama prodavati luk i krompir, lavori i oklagije. Posebno će on biti tužan za sve one parazite koji će ostati bez posla. Za sva ta silna osiguranja i samozvane pisare koji će vam uzeti 10 KM da vam ispune običan formular, ili za ko zna kakvu minijaturnu uslugu. U seljačkom kapitalizmu lešinari se pojavljuju na najčudnijim mjestima. U blizini ambasada, nudeći svoje vještine na ulici, u memljivim suterenima, stanovima od 100 maraka, puni lažnog samopouzdanja kojeg bi prodavali unezvjerenim osuđenicima na tuđu hladnu milost. Još kada shvatite koliko je ogroman i značajan onaj čuvar, kapo ispred ulaza u ambasadu, onaj koji vas upućuje, pazi na pravilnost redova, i koji je prva linija odbrane koju morate probiti, jasno vam je kakve su to kafkijanske utvrde. Bez obzira koliko lijepo bi ambasada djelovala izvana, njen lik može u vama izazvati samo strah i gađenje u isti mah. Strah od nevidljive države kojoj morate pasti na koljena. Pristati biti rob njenih rituala i besmislenih ceremonija. Biti marljiv poslušnik, sve za komad papira sa hologramskom markom. Koji otvara rajska vrata, barem na nekoliko dana.

Jednom će doći taj dan kada će najljepša mjesta u Sarajevu prestati biti ambasade zapadnoevropskih zemalja. Ta ljepota (tj. moć) će se preseliti u institucije vlasti na Marijin Dvoru. Ona se tamo oduvijek i nalazi, ali pakovana u malim bočicama. Do tada će robovi naći nova zanimanja, i sa teškom mukom se privikavati na nezasluženu slobodu. Mislim na svijest ovdašnjeg čovjeka. Onog koji voli totalitarnu potpeticu u grlu. Ostali će valjda naučiti biti slobodni.

09.11.2009.

09. novembar

berlin-mostar





21.10.2009.

wisdom

The opposite of talking isn't listening. The opposite of talking is waiting.

Fran Lebowitz

07.10.2009.

happy birthday, thom

I feel tremendous guilt for any sexual feelings I have. So I end up spending my entire life feeling sorry for fancying somebody. Even in school I thought girls were so wonderful that I was scared to death of them. I masturbate a lot. That's how I deal with it.

Thom Yorke

21.09.2009.

thought of the day

I don't do drugs. I am drugs.
Salvador Dali

17.09.2009.

napisao b. dežulović

Premijer Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Republike Srbije Boris Tadić svečano su u Palama otvorili - a Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit dabrobosanski Nikolaj posvetio - suvremenu novu Osnovnu školu "Srbija". Školska zgrada sagrađena je zajedničkim sredstvima Srpske i Srbije i najbolje je opremljena škola u Republici Srpskoj: hiljadu učenika imat će na raspolaganju osamnaest učionica, osam kabineta, tri laboratorije, biblioteku, čitaonicu i kuhinju - sve u svemu, Osnovna škola "Srbija" prostire se na lijepih dvije i pol hiljade četvornih metara. Rekli bi cinici, velika je Srbija.

Hvale je vrijedna - kako se to obično kaže u hvale vrijednim prilikama poput ove - zajednička inicijativa Republike Srpske i matice Srbije da se u Palama sagradi nova osnovna škola. Kako god se zvala, u njoj će djeca učiti prva slova i brojke, prve pjesmice, kemijske elemente, glavne gradove i rudna bogatstva svoje domovine. Cinici bi dodali - kako god se zvala. Domovina ili osnovna škola, svejedno.

Zašto se, međutim, osnovna škola u Palama zove baš "Srbija"? Ako će to zaista biti "škola za djecu svih vjera i nacija", kako je nastavni program sažeo premijer Dodik, zašto se škola ne zove, recimo, po Veselinu Masleši, bosanskom Srbinu koji se rodio u Banjaluci, školovao u Zagrebu, a živio u Beogradu, radeći i za banjalučku "Novu štampu", i za osječki "Hrvatski list", i za "Beogradske novosti"? Ili - dobro, to je malo prvoloptaški - po bosansko-srpsko-hrvatskom piscu Ivi Andriću? Zašto baš Osnovna škola "Srbija"?

Stvar je još kompliciranija kad se zna da su u republici u kojoj ponosno stoji zgrada Osnovne škole "Srbija", dakle škola s nazivom druge države, zakonom zabranjeni nazivi u kojima se spominje država u kojoj se ta škola i sama nalazi. Brod ili Kostajnica ne mogu biti Bosanski, ali škola može biti Srbija. Može li onda i u Srbiji biti Osnovna škola "Bosna"? To je najsumanitiji dio: unaprijed, naime, odgovarajući na optužbe, svečani otvarač Boris Tadić rekao je da ne bi imao ništa protiv da Federacija BiH u Novom Pazaru izgradi osnovnu školu koja bi se zvala Bosna. Na stranu sad što bi bilo jako zanimljivo vidjeti kako Tadić zajedno sa reis-ul-ulemom Mustafom Cerićem otvara Osnovnu školu "Bosna" u Novom Pazaru - zašto je, naime, to teoretski moguće, a praktički sumanuto? Zato što je, eto, Osnovna škola "Bosna" teoretski moguća u Srbiji, dok u Republici Srpskoj, dakle usred Bosne, nije moguća ni teoretski ni zakonski.

Kako je to onda u Palama Osnovna škola "Srbija" ne samo moguća, nego - kako ćemo vidjeti - i obavezna? I to je objasnio direktor Srbije. Pardon, predsjednik. Dakle, predsjednik škole. Odnosno Srbije, ja se izvinjavam. Vidite kako je nezgodno to sa Srbijom. "Srbija je obavezna da na svakoj tački sveta obrazuje pripadnike svoga naroda, mi nismo odgovorni samo za svoje građane, već za sve ljude koji nose srpsko ime, i učinićemo sve da pomognemo srpskom narodu ma gde on živeo", rekao je tako u nadahnutom slovu dragi gost i svečani otvarač, podsjetivši na kraju kako je i on sam kao profesor odškolovao nekoliko generacija, te zna da je "obrazovanje oblast u koju se mora ulagati, jer se samo tako može očuvati i identitet naroda".

Ukratko - ono što neupućenom promatraču, vrlom pitcu nekom, izgleda kao školska zgrada, zapravo je utvrda srpskog identiteta. Drugdje djeca idu u školu da nauče zbrajati i oduzimati, pisati i čitati, drugdje se naime podrazumijeva da se u školi uče jezik, književnost, kultura ili geografija kojima dijete pripada i da je primarna funkcija škole obrazovanje. Ne i u Srbiji. Mislim, naravno, na školu. Tamo je, kako reče visoki sponzor i dragi gost, prioritet "očuvanje identiteta naroda". Zato se, shvatili ste sad, škola zove "Srbija". Drugdje, eto, nije takav običaj, ali ovdje su škole nešto poput folklornog društva ili nogometne reprezentacije, ne dakle obična obrazovna ustanova, već više kao znak identiteta.

Ukratko - ne znam kako bih jednostavnije objasnio - u nekim nacionalno neosviještenim i zaostalijim kulturama škole se grade za djecu, dakle učenike, dok se na ovim prostorima škole grade za roditelje. Kao znak njihova identiteta. Samo da bude, i da se zove.

Kakav će onda biti školski program u Osnovnoj školi "Srbija"? Ne znamo, ali možemo se igrati pretpostavljanja. Učit će se srpski jezik, pismo i književnost, srpska historija, geografija, te ostali entitetski i identitetski predmeti. Matematika, recimo, ne samo da je potpuno anacionalna nauka, nego se pri tom piše arapskim brojkama, a ponegdje čak i rimskim, i tu su đaci u velikoj opasnosti da se odnarode i prihvate arapsko-rimske, odnosno islamsko-katoličke vrijednosti i zakone. Matematika će zato, pretpostavljam, biti izborni predmet za "djecu ostalih vjera i nacija", kako reče premijer. Dok srpska djeca budu išla na vjeronauku, mali Hrvati i Bošnjaci učit će matematiku.

Osnovna škola "Srbija" otvara i brojne druge, neslućene mogućnosti, naročito one jezične. Djeca iz Pala, na primjer, odsad će moći reći da se školuju u Srbiji. Takozvana Ostala Djeca moći će na kraju školske godine demolirati i porazbijati Srbiju. Direktor Boris Tadić, na primjer, može ponosno reći da je izgrađena nova, suvremena i moderna Srbija. Može čak reći i da će u sljedećoj godini Srbija dobiti i fiskulturnu dvoranu. Zapravo, kad bolje razmislim, to je i rekao.

Već vidim vijest iz Pala, gdje se uz Osnovnu školu "Srbija" svečano otvara fiskulturna dvorana, u znak dobre volje nazvana "Bosna". Da se djeca iz "Srbije" imaju gdje igrati.

15.09.2009.

thank god for memorable movie quotes

"Oh, uh, Charlie - about your little problem - there are two kinds of people in this world: those who stand up and face the music, and those who run for cover. Cover is better. "


prava mala zdrava krava
<< 01/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
6806

Powered by Blogger.ba